Stanje u narodu

Peti oktobar, kao da je bilo sutra

Generalna, Politika, Humor — Autor tperuzik @ 18:53
U petak sam se slučajno našao u Medija centru. Program je već počeo, otvaram vrata prostorije gde se održava tribina i prvi kojeg ugledam je Vukadinovićeva bolja polovica Antonić. O jebote, mislim se, gde sam ja to došao. Pored njega vidim sedi Jovo Bakić. This just gets better and better. Bacim pogled na ostale sagovornike, kad eto Vesne Pešić odmah do fašiste Antonića, a sa druge joj strane alpinista Chadda. I plus odgovorni urednik Vremena, Žarkovićev Švarm (ovo je iz nekog razloga loše zvučalo). Pomislim, biće o čemu da se tweetuje. Ne za mene nego za Vesnu. 

Sav u čudu da čujem o čemu se tu radi, nadjem sebi mesto pozadi tako da ih mogu sve đuture videti. Oh kakvog li prizora, blago meni. Ekstremna desnica, levi centar, levo smetalo, desna desanka... Sve za istim stolom. A tema? Peti oktobar. Pa naravno, tu ti je Antonić (wait, what?!). Samo da dodam hashtag confused. Ali nema šta da me čudi, kažem sebi, this is Serbia! Ali 'ajd', da vidimo ko će šta da kaže i čega lepog da se priseti nakon 15 godina. Kao da nemamo pametnijeg posla. Kao da je to važnije od bacanja svetla na narednih 12 godina što su usledile. Ali ko se više seća šta je bilo izmedju 2000. i 2012. Pamtimo samo ono što mi mislimo da je bilo najbolje što je moglo da nam se desi (taj peti oktobar) i ono što mi mislimo da je najgore što je moglo da nam se desi (SNS na vlasti, dalje ga bilo). Ta niskoumna konverzacija je išla otprilike ovako:

Antonič (Vukadinovičev): Mislim da je opozicija u jednoj vrlo nezgodnoj situaciji. U njoj postoje dve struje, jednu čine DSS i Dveri, kojima ja bezuslovno pripadam u punom erotskom smislu, dok drugu čine ove ostale, kako se zove, ovaj, LSD, koks mislim de es, novi de es, najnoviji de es... Uglavnom, šta hoću da kažem? 

Tajac od 20 sekundi na šta će Bakić: Samo polako Bobo, sve što si rekao do sada ima smisla. Ja samo slušam, učim, zapisujem i pamtim. Posle ću i ja da kažem nešto inteling... Intelignen... Mudro.

Bobo Berija nastavlja: Eh da. Što hoću da kažem jeste da imate te dve struje. Znači ova što kao, zvanično, vuče na levu, a meni nastranu stranu, i mi što vučemo na ultra klerikalno SPC-ovsko fašist... hoću reći putinističko rusofilsku a srbocentričnu stranu. Eh sad, bilo bi lepo, a i praktički moguće da se te dve struje spoje. Jedino tako bismo dobili jednu vrlo jaku, da ne kažem snažnu, opoziciju, kao što je to bio ondašnji DOS, kojem nisam nikad ni ideološki pripadao. Ali znam da je to, u suštini, nemoguće...

Bakić prekida šapatom: Čekaj Bobo, rek'o si prvo da je moguće, a zatim da je nemog... Aha, to je trik je l' da? Da ih malo navede na razmišljanje. Aaaa dobar, Bobo, dobar. Zapisujem. I pamtim naravno.

Chadda koluta očima kuneći nebo i zemlju što sad nije na pakistanskoj planini, a Vesna se uključuje u polemiku (ili chat pre će biti?): Malo smo otišli od teme, ipak, mislim, peti oktobar, kako da vam kažem, to je bilo neko vreme tad, držali smo se svi zajedno, znali smo zbog čega. Danas je to nemoguće jer ne znamo zbog čega, pardon, znamo! Vučić nam ne da. Izvinjavam se, dakle taj čovek drži apsolutnu totalitarističku vlast, i on sad ne dozvoljava da bude bilo kakve opozicije. Nije problem u nama samima i u nepostojećim razlikama te dve struje, nego je problem u tom čoveku koji drži vlast kao vladar u samom, ovaj, kako bih tweetovala, mislim rekla...

Chadda više ne može da čeka i iz njega iskače Cedonir: Ja, ja, ja više nisam siguran kako da se stvori ta jaka, a snažna, opozicija. Pa ko je srušio Miloševića? Ja. I Zoran. Kako sam to uradio? Ušao sam mu u kuću. Bio sam mlad, lep i lud. A ko će danas tako nešto da uradi? Opozicija. A izvinite, ko će da finansira tu opoziciju? Odakle nama para da vodimo i dalje politiku stagnacije, hoću reći integracije u evropsko društvo? Oligarsi. A gde su ti oligarsi? Evo ja sad otvoreno pitam, gde su ti oligarsi kada su nam najpotrebniji? Mi nažalost nemamo nijednog da nam finansira moju firm... stranku, NAŠU stranku, kao što to Mišković sponzoriše Vreme...

Žarković, u ulozi Švarma, probudio se i uzbudio: Šta sad Mišković i Vreme? Pa šta smo ti mi sad skrivili?

Cedonir se slalomski ispričava: Pa ne, nemoj pogrešno da me shvatite, ja se samo pitam zašto i nama Mišković ne udeli nešto sitno? Pa voleo bih i ja kad otvorim sajt LDP-a da vidim Miškovićevo lice andjela kao što ga vidim kad otvorim Vreme. Ja vama zavidim. Vreme je zakon. Tetovaže mi.

Vesna konačno klikće "tweet" dugme i javlja se za reč: Hoću samo da kažem i oko ove izbegličke krize. Vučić kaže ne dirajte ih, i niko ih ne dira. A da kaže tucite ih, svi bi ih tukli. Ali ne radi on to jer je njemu tako došlo, nego zna se zašto. A onda kažu Srbija je najbolja jer ih niko nije tukao! Pa mislim...

Bakić je konačno sredio svoje misli i spreman je da ispali nešto što će nadmašiti sve sagovornike: Ako mene pitate, vojni rok treba ponovo uvesti! "Ej, niko te ne pita!", čuje se iz publike, dok je jedina koja se usudila uzeti mikrofon u ruku i otvoreno se pobuniti protiv "konačnog rešenja" Adolfa Bakića bila Staša iz Žena u crnom. 

Nakon toga joj matora nada Hitlerjugenda, krišom gledajući na papir beleške govora svog mentora Antoniča, uliznički a besramno izvaljuje: Ja mislim da se ja i Vi u 90% toga slažemo. 

Zatim zavodničkim šapatom dobacuje, i nabacuje se, Vukadinovičevoj: Jesam dobro rekao, Slobodane? Auuu, ovo je bilo ra-di-ka-lno. 

Antonić ne želeći da prizna da ga je ovaj upravo cockblockerski prekinuo u S&M misli sa nagim Đorđetom (category S&Đ) kaže: E, ne vidiš da mi je pola prsta u nosu?

Bakić militaristički, a pičkinski: Izvini, Bobice.

Videći da je Antonić razbio led, uzme i @vestoma_tomy prst pa ga metne međ zube. Na twitteru se to ne vidi.

U hodniku je Džordže sa ružom i bombonjerom sačekao svoju bolju polovicu, a Antonič se, po ko zna koji put u istom danu, zaljubio u svoju goru. 


Bez sumnjivog lica nema kamena temeljca

Generalna, Politika, Humor — Autor tperuzik @ 10:46
Stojim na kiši u masi ljudi besposličara. A i sam sam besposličar ovih dana, pa rekoh idem da vidim simbolično postavljanje tog kamena temeljca. Da ne bude zabune, ja podržavam projekat Beograd na vodi. I gade mi se ovi što se dave u njemu. Pogotovo kada sam čuo ko organizuje taj protest. Nema veze, navukao sam dva džempera i otišao. Nemam kišobran, jakna tek treba da mi stigne iz Subotice. D(r)uga priča. Anyway, odem do parka gde su nesrećne izbeglice. Vidim prepuno policije. Dobro, kažem, barem smo zaštićeni od ovih DS napasnika, novih i starih, baš kao i na Prajdu. A zaštićeni su i migranti, ja to pozdravljam. Medjutim, da nema tih idiota što prave ds-sranja ne bi ni bilo potrebe za tolikom policijom da čuva i blokira ulice. Nekako se ja dočepam mase koja je ustvari, isto kao i ja, došla da vidi premijera. Da budem iskren, obožavam da se slikam sa slavnim ljudima. Na Prajdu sam se slikao sa Čedom (better known as Chadda), Sinišom Malim, Majklom Kirbijem. Sa Vučićem verovatno neću uspeti, ali ako uleti u kadar makar na 500 metara udaljenosti, biću zadovoljan. Čudan mi je fetiš (a koji nije, je l'). 
 
I čekam ja tako u prvom redu i kisnem. I slikam okolo. Odjednom se iza mene stvore neki tipovi i krenu, uz podsmeh, da komentarišu moje slikanje. Izlazi Velja Ilić, ovaj jedan mi kaže: "Slikaj ga, slikaj, sad, ode ti!". Njega baš i nisam hteo da vidim. Zatim konačno izlazi premijer, svi tapšu, ja zumiram ali ne uspevam ništa da uhvatim. Ne volim da puknem sliku sve dok nije skroz u fokusu. A i ruka mora da je sasvim mirna. Naučio sam to na kursu fotografije u Njujorku. Sve to vreme, pak, ovi veliki momci iza mene viču: "Još ga zumiraj, ma slikaj samo!". Rekoh im, nema veze. Nije toliko bitno. Kad jedan od momaka kaže: "Ma, otrči ti do tamo, vidiš da niko nema pendrek", na šta su sva četvorica pukla u smeh. Okay, it's funny, but not that funny, mislim se. A i atletski si gradjen, izvukao bi se, govori mi drugi odmeravajući me od glave do pete. Lično ne smatram da sam atletske gradje, mrzim sport, pa sam to shvatio kao još jedan joke na moj račun. Nisam ništa odgovorio. Je l' imaš bluetooth? Da mi prebaciš te slike. A zašto si ti došao tu? Je l' voliš premijera? Daj da vidim kako ga lajkuješ na fejsu. A gde ti je jakna? Ko te je poslao?
 
Nisam smatrao da moram bilo šta da im odgovorim, jer na kraju krajeva nisam znao ko su. Zatim dolazi jedan jednako nabijen ali nejednako ćelav tip i pita šta radim tu. Odgovaram da sam tu iz istog razloga kao i svi ostali. Pitam ja, a vi? Mi tu radimo, kaže. A i nije baš dozvoljeno slikanje. Naviknut na njihove prethodne zajebancije, i uzimajući u obzir njihovo dranje na moje uvo da samo slikam, jedva sam dočekao da im ga malo zavučem: "Ne verujem da radite ovde". Ne veruješ, je l'? Pa, rekoh, možda je istina, ali ja u to ne verujem. Ne izgledate tako. Ipak se previše oni zajebavaju da bih ih shvatio ozbiljno. "'Ajd' odavde, sumnjiv si", dodje ćelavi. Pitam što sam sad sumnjiv. Pa, sumnjiv si, idemo. I krene obrijani prema meni. Ja krenem korak unazad ali sada me već on svojim telom gurka i tera da se okrenem i bržim tempom krenem. Dok sam odlazio vidim da me i dalje prati. Rekoh, hoćeš do kuće da me pratiš? Ali nisi moj tip, dobacujem. Ja volim kosate, a ne ćelavce. I nakon 50 metara, prelazim ulicu kad on i dalje bulji u mene. Stoga imam par pitanja za skinjaru u ulozi securityja, koje nisam stigao da mu postavim. Čisto da vidimo kako nas ustvari "štite" glupi ljudi sa užasno lošim judgementom.
 
Prvo pitanje za ćelavog globusa: da sam došao sa nekom skrivenom namerom, zar se ne bih možda obukao u skroz crno ili sivo ili već nekako neprimetno, umesto pantalona brick boje i bež džempera? I definitivno bih kupio kišobran da sakrijem svoje sumnjivo lice od kamera i očiju javnosti.
 
Drugo pitanje za obrijani panj: zar bih zaista, doista, navukao crveno crni kačket na kom ogromnim slovima piše USA, onako najupečatljivije i najprimetnije (šta ću, dičim se time što sam živeo u Americi kao i time što su naši odnosi s Washingtonom bolji nego ikad)? 

Third question za siledžiju bez dlake na glavi: da li bih stvarno obukao CAT cipele koje bih uništio čim bih potrčao, da sam se spremao na nekakav upad/napad/bežaniju? Uostalom, tvoji kolege su me na to i ohrabrivali. Je l' i to deo vašeg posla?

Pitanjce numero cuatro: da sam stvarno pretnja i sumnjivac a la al-Qaida, zar ne bi trebalo zvati ipak nekoga sa pendrekom, odnosno policiju radi ispitivanja? Tu se radi o sigurnosti premijera, ne žute patke što pokušava da sačuva najružniji deo grada. A ti si me sad poterao i ja sam na slobodi, kujući naredni teroristički akt.
 
Pitanje hamsa: gde si bio, drvo moje tupo, kada su premijera gadjali kamenjem? Gde si bio kada je njegov brat prebijen? Gde si, tebra, body bilde, bio kada je učesnike Parade ponosa trebalo braniti svih prethodnih godina? I najzad, kom kurcu ti služiš?

Očigledno je da nisam bio obeležen kao sumnjivac zato što je neko to stvarno tako smatrao. Nego je to bio izgovor da se pokaže odredjena moć koju siledžije poseduju u odnosu na jednog mršavog klinca koji sve vreme stoji u mestu i usudjuje se da ne poveruje da su oni, napucani steroid heads (i jedan skin head), ustvari na radnom mestu, gde ne rade ništa, moleći Boga da se desi neki incident. Jer narod voli incidente. A vole ga i obrazovci bez obraza, koji su Božjim čudom dobili taj posao, protiv svoje volje (jer koji huligan hoće da radi u životu), da štite državnike. Očekujući tako da se iživljavaju nad slabijima na legitiman način. Ili preterujem? Možda je stvarno mislio da sam terorista. Ipak imam bradu. A teroristu u Srbiji je lako uočiti, jer u svojoj slavnoj istoriji ih ona nikada nije imala. Od 1914. preko 40-ih i 90-ih do marta 2003. Not one.

Možda je ćelavac samo debil. Jer ipak to moraš biti da bih ti ja bio sumnjiv. 

P.S. Ćelavost i mišići znaju da budu sexy. Naprimer, Jason Statham. Samo što mu ti nisi ni do one stvari.




Čestitamo

Generalna — Autor tperuzik @ 10:43
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.

Powered by blog.rs